Dobrodošli u Triptown
gospodine zgubiday iliti...
My Braveheart
Blog
petak, rujan 19, 2008



Predaleko smo otišli da bi ovdje stali...
ti i ja...večeras!
zgubiday @ 18:22 |Komentiraj | Komentari: 44 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 13, 2008


ZAŠTO SI SNIJEG OBOJALA U BIJELO ? VIII

    Pokušavajući spoznati gdje se u prostoriji nalazi nedostatak, koji neizravno utjeće na moje opće-podnošljivo stanje, osvrtao sam se ne shvaćajući da je ta praznina tu ispred mene. Elementarni bljeskovi nekada davno obojanih zidova upoznali su me sa nedostatkom boljih dana, a i sjećanje se samo skrilo u uspomene, rane i slike. I u stari kofer pored oronule noge stolića. U stari kofer u kojem više nije bilo odjela savršeno sjajne, blistave smaragdno-kristalne boje i identičnih cipela koje sam prvog sunčanog dana u godini našao u kućici. 

    Izgleda da Maria, na koju sam na trenutak zaboravio, nije prva osoba koja je danas ušla u moju špilju. Na spomen njenog imena okrenuh glavu kako bi s njom produžio cjelovečernju komunikaciju i dovršio sve upitnike.....ali Maria.....Uzimala je hranu...pohlepno, nesigurno...i bez kajanja. Igla joj nije pričinjavala bol.




    Prožet istim osjećajima, tiho sam joj očima rekao da kada završi, zatvori vrata za sobom. Bez puno buke.

    Stajao sam vani. Noč je ponavljala svoje harmonično razmetanje puštajuči svjetla lunaparka da kroz krošnje drveća dopiru do mene. Silovan tuđim problemima, zabrinut zbog nestanka dragih mi stvari i željan malo veselih boja uputio sam se prema svjetlima, a i ona su istovremeno krenula prema meni. Kao da su znala da očaj priljepljen uz mušku kožu može svima donijeti nesreću ukoliko ne bude osvjetljen. Večeras....

zgubiday @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 34 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 20, 2008




ZAŠTO SI SNIJEG OBOJALA U BIJELO ? VII

    .....Udarila mi je šamar i počela plakati. Šamar ju je bolio više nego što je ikada pomislila, da će boljeti šamar udaren drugoj osobi. Vidjelo joj se to na licu. Osjećaj grižnje nagrizao joj je pogled i suze su samo ispirale tugu zbog ovog čina. Šamar i suze. Kakva žena.

    - Nisam htjela....nisam....ne.. – pokušavala se riječima probiti kroz olovnu kišu kapljica usmjerenih prema podu. – Znaš da me vrijeđa sve ovo....Martine....znaš, ali ipak .... – nastavila je u crno-bijelom tonalitetu. – Oprosti mi! Osjećam se mrtvom već odavno i na trenutke pojedini izljevi tuđe pažnje izgledaju mi kao ubod kopljem u već načeto srce. Nisam te htjela udariti...vjeruj mi. Cijeli svoj život pokušavam, na malom brodu prepunom rupa, prenijeti preko negostoljubivog oceana sebe u cijelom obliku. Ali ne uspjevam. Preduboka je voda. I hladna. Čak i dolazak u luku bio mi je bolan, i sve što mi se danas događa slijed je neobičnih okolnosti, pomaloo glupih, pomalo nesretnih. Previše....Već samim tim da sam odrastala u obitelji gdje je otac japanskih tradicionalnih pogleda, svakodnevno vlastite nemire rješavao kroz neprekidne svađe sa mojom majkom koja je tipičan primjer agresivnog ženskog latino temperamenta. I tako iz dana u dan. – otvarala se kao cvijet koji nema mirisa.

    - Čuj, možda je sve to tako neobično, ali onda tvoja ljepota i nije slučajna. Možda je to idealna kombinacija, čiji nusproizvod si ti!. – rekao sam pogledavajući u prazan prostor sobe. Iznenada prazan. Nešto ovdje nedostaje.

    Ponovno kiša. Klizila je nepovratno preko krova udarajući o zemlju. Tiho i nepostojano. Kao nekakva sluškinja na dvoru, na prstima se približavala i mojim prozorima ne dozvoljavajući da ju išta omete. Baš onako kako sam zamišljao ženu čije ruke su prelazile preko mojih leđe, ne dodirujući kožu, kiša se približavala uzimajući me noći. Mrak je postajao sve dublji i zvukovi su polako blijedili. Nešto je ovdje stvarno nedostajalo.

    Probudio me glas.

    - ....sad sve znaš. I kako je počelo i kako sam u toj tuzi friško otkrivenog ussvojenog djeteta, odlučila zatvoriti vrata tom neiskrenom svijetu i kako sam upuzala na koljenima u ovu baru koja me je s gomilom krokodila uvukla u svoja njedra. Sada ti je sve jasno....Martine....Martine......Martine – odjekivalo je nemilice u mojoj glavi.

    ...Zamućena zavjesa nehotice se svukla sa mojih očiju i ugledah ruke potpuno krvave. Koža između prstiju bila je potpuno crvena. Tamno crvena. Pokušavajući se osloboditi ljepljivog uzdaha koji se odjednom stvorio pored mene, pao sam preko nečega....

    ...Ovalni stol u staroj napuštenoj tvornici zapriječio mi je prolaz. Osjećao sam da je sve nestvarno, ali osjećaj me je grdno varao. Kao i uvijek. Sjene su se igrale premještajući svoje korake sad na jednu, sad na drugu stranu. Doslovno, upijao sam posljednje iskre svjetlosti koje su odnekud dolazile i lagano se pripremao za nešto sablasno. Poput zmije pokušavao sam odbaciti davno potrošenu kožu zajedno sa savim grijesima i nemoralom koji me je nosio od vrata, do vrata, od haustora do haustora, od stanice do stanice. Od tebe do tebe. Sirovo željezo koje je stršilo kroz sumaglicu stvarnosti zveckalo je svojim zubima pojačavajući saki šum u prostoriji. Odjednom dan. Neprekidan red ljudi pomalo čudnog izgleda zamjerao se jutru. Znao sam da jutro donosi novi dan, ali isto tako da svakim novim danom započinju moji novi problemi. Sunce me je konačno obasjalo i ja sam skrušeno stao u red. Tisuću devdest i peti. Nije loše....

    ....Martine...što ti je....Martine – ponovno se osjećao zvuk u meni. Pogledi dviju napaćenih ljudskih sudbina nakostrješeni u vlastitim strahovima, ukrstili su mačeve i nesluteći započeli davno zaboravljeni ples. Ples ljudskosti, sa komadima kostiju koje su ostale na stolu nakon razularene gozbe takozvanih prijatelja.  

 
zgubiday @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008




ZAŠTO SI SNIJEG OBOJALA U BIJELO ? VI

    - Zašto se drogiraš? – postavljao sam rafalno pitanja, ne dozvoljavajući da tišina preskoči preko riječi. Pitanja na koja nikada ne dobiješ odgovor oduvijek su me privlačila, a rijeka kojom sam zasipao Mariu bila je sastavljena baš od takvih.

    - Ne mogu vjerovati, Martine... – progovorila je konačno. - Da si i ti jedan od onih idiota koji se rado upleću u tuđi život, a da svoj do sada nisu ni koliko je crno pod noktom upoznali. – pregrubo je to zvučalo od nje da bi ostalo u zraku. - Znaš Martine, od danas si u jednom te istom košu sa svim onim govnarima koje sam mrzila zamišljajući ih da gore u vatri samog pakla. Od danas si za mene samo X. – nastavila je ne obazirući se na vručinu koja je zavladala u prostoriji.

    Možda sam tako i zaslužio kada se nepopravljivo petljam tamo gdje ne treba. Nije namjerno, ali je izgleda istinito. Mogao sam jednostavno pustiti da umre na onim kantama i sebi i njoj olakšati posljednje sate ovog dana. Zasigurno će mi ova večer biti škola za ubuduće. Čisto sumnjam. Ipak sam ja stara garda, koja još uvijek humanost u onom svom najnižem obliku rado primjenjuje na svima u okolini osim na sebi. Bar se nadam.

    Ustao sam, na trenutak ispružio ruke u zrak i sa komadom kože zvanim lice u njegovoj blesavoj formi, napravio čučanj koji se jednostavno odbio od poda. Udarac o zemlju oduvijek je bio bolan onima koji su previše vremena provodili u zraku. Mislim da ću otići, ali prije nego što napustim ovaj neugodni krug odlučio sam pljunuti još jednom.

   - Zašto se drogiraš Maria? – rekao sam ispuštajući najotrovniju strijelu koja se zabila ravno u cilj, rasplinjujući dosadašnju lošu vibru u Mariii.

    - Izgleda da sve moje uvrede ne djeluju. Zar ne ? Otporan si Martine...ko bi rekao da je tako. Glupo je, to što pitaš...reči da se drogiram....preružno...ja sam samo gladna, kao i moje ispaćeno tijelo, pa iz tog razloga samo uzimam ono što mi krv traži...hranu ma kako je ti zvao...- ovakav odgovor nisam očekivao. Odgovor koji me je ostavio ravnodušnim.

    Nastavila je govoriti. Neočekivano, kao težak snijeg usred ljeta. - I još jednom oprosti. Jednostavno ne prepoznajem iskrenost u ljudima već duže vrijeme. – prinoseći šalicu kave koja je u međuvremenu našla put do naših ruku ustima, pomaknula nas je sa vrha ledene sante. Kava. Topla i nemirna.

    Oprosti. Neobična riječ. Teška kao isklesani kamen od  šest i po tona na vratu tek obješenog čovjeka. Riječ koja prodire ravno u srž problema i sa velikim kistom promješa trenutne osjećaje kako bi stijenke naših međuljudskih odnosa poprimile novu nijansu. Pregovaračku. Oprosti. Riječ koju rado primam, jer patetike nije nikada dovoljno, a u stvari boli me kurac za sve tako da ju iz tog razloga kotrljam uzbrdo prema glavi, uvijek u nekakvom zakašnjenju.

    - Oprosti i ti meni...nisam navikao ispitivati ljude, bez obzira koliko mi se pitanja muvalo u glavi. – procjedio sam kroz zube znajuči da je nekakvo prijateljsko strujanje zavladalo zrakom i da konačno možemo preskočiti zid naše različitosti. Večeras pogotovo.

    - Otkada se hraniš Maria? – rekao sam ono što je tražila i sve vratio na početak. - Spektakularno monotono, zar ne? – gledao sam je u lice.

    Napravila je ono što bi i svaka druga žena napravila....I četvrta.

zgubiday @ 04:24 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, veljača 15, 2008


ZAŠTO SI SNIJEG OBOJALA U BIJELO ? V

    Kap slane tekućine u obliku suze spustila se niz ogoljeno lice žene koja je ležala i u trenutku pozvala i drugu koja je istovremeno klizila niz ogoljen obraz čovjeka koji je još pod utjecajem riječi ukočeno gledao u zid. Suze su našle svoj put i nesebičnom snagom otvorile napukle usnice koje su izgovorile – „Martine....jesi li to ti?...Gdje sam to?...Što je bilo?....Gdje je Lilly?....

    - Tu si stara...u ulju na platnu nepoznatog slikara. Tu si na sigurnom. Ovdje nitko ne zalazi pa čak ni sunce. – nastavio sam govoriti. – A što se tebi dogodilo? Imam osjećaj da nekako i nisi baš u redu, a i ja sam dobro prošao s obzirom da sam pobjegao onom idiotu ispred nosa.

    Pogledala me je s grižnjom savjesti i promumljala preko oteklog jezika, koji se u svojoj izobličenosti povremeno spajao sa raskrvavljenim usnama. – Moj Martine...život je jedno veliko sranje, a ja sam sigurno malo govno koje ispliva negdje i zasmrdi drugome život, baš onako kako sam i tebi večeras učinila. I sama sebi ponekad smrdim, preklinjuči dane kada sam se ovdje pojavila...ali proći će sve ovo i ja ću se jednom smijati iz oblaka. Možda sam već danas imala kartu za gore, a ti si samo tako to pokvario izigravajući nekakvog heroja. – njezine riječi pogađale su me ravno u srce. U moj preostali komad metala koji je ugraviran u mesinganu dušu promiskuitetnog školarca. - Ne mogu vjerovati da je izigravanje budale toliko unosan posao. I Maria da znaš da sam to prije znao sigurno bi danas bio milijarder. Zar ne? – ironično sam i njoj i sebi rekao znajući da je istina sasvim drugačija. I da sam ja ustvari spasio sebi život bježeći s njom u vlastitom naručju. Njoj je već odavno sve O.K.

    - Otkada se drogiraš Maria? – iznenadio sam samog sebe pitajući je ravno u lice.

zgubiday @ 20:57 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
My Little Beauty
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Zašto sve ovo

U sebi nosim težak teret riječi, gomilu ideja i «sukob» s okolinom. Pritisak koji je morao izaći negdje kroz moje tijelo, a ipak ostati u meni, izašao je kroz prste. Počeo sam pisati ovaj blog jednostavno zato da iz sebe izbacim «dobru i lošu nakupljenu vibru» koja se kroz godine snova taloži u mom svijetu, ne želeći da itko ovo čita. Međutim, dogodila se jedna čudna stvar koja je utjecala na daljnji nastavak pisanja, a  to je nekakva bliskost unutar svijesti s Vama, bliskost koja mi je jednostavno postala  krijesnica u daljnjem stvaralaštvu. Svima Vama, a posebno The First iskreno hvala!.

Forever with me

Index.hr
Nema zapisa.